Pavle Knežević

Pavle Knežević

ZAŠTO MI JE POTREBNA INVESTICIJSKA STUDIJA?

Vrlo često pitanje koje investitori postavljaju prilikom zahtjeva za odobrenjem kredita je – zbog čega zapravo banke traže investicijsku studiju? Investicijska studija zapravo je nešto opširnija i detaljnija verzija poslovnog plana ali cilj je isti – donošenje ocjene isplativosti ulaganja u neki projekt. Investicijska studija izrađuje se za ulaganja u projekte nešto veće vrijednosti (npr. za one preko 100.000,00 eura). Naime, ulažući svoja raspoloživa sredstva kojima će se osigurati realizacija nekog investicijskog projekta, banka zauzvrat očekuje određeni prinos jer se na određeni način zapravo odrekla potrošnje tih sredstava u sadašnjem vremenu. Investitori koji taj posuđeni novac koriste za realizaciju svog investicijskog projekta, polaze pak od pretpostavke da će njegovom realizacijom donijeti korist svom poduzeću ali pritom često zaboravljaju interese vlasnika tih istih posuđenih novčanih sredstava. Naime, ne radi se samo o cijeni novca i kamatnoj stopi koja kod poslovnih banaka svakako ima značajan udio u prihodima od poslovanja. Zarada na kamati zapravo je razlika između aktivne i pasivne kamatne stope odnosno između cijene kapitala kojeg je banka od nekoga posudila (npr. od deponenata i svojih klijenata), i cijene kapitala kojeg je banka plasirala na tržište (npr. investitorima). Za usporedbu može se navesti razlika između kupovnog i prodajnog tečaja kod mjenjačnica koja zapravo čini zaradu jedne mjenjačnice. Dakle, kolika god razlika između aktivnog i pasivnog dijela kamate bila, ipak se od strane banke javlja potreba za što točnijim izračunavanjem ekonomske opravdanosti ulaganja u neki projekt, i to sa stajališta financijske efikasnosti. Naime, banka ne želi samo znati koliko će zaraditi od (su)ulaganja u neki projekt, već, a što je naravno i puno bitnije, da li će i u kojem roku moći vratiti svoju investiciju. Dakle, kada određeni investitor za potrebe svog projekta koristi 75%, 80% ili čak 100% tuđih sredstava (primjerice kredita banke), mora biti svjestan da je zapravo banka većinski investitor u taj njegov projekt i da bez obzira na instrumente osiguranja koji pritom imaju vrlo bitnu ulogu, itekako želi doslovno secirati tu njegovu poslovnu ideju do najsitnijih detalja. To seciranje zapravo je odraz izrade kvalitetne investicijske studije ili bilo kojeg drugog srodnog elaborata isplativosti ulaganja u određeni projekt. Naravno, kvaliteta, efikasnost i ocjena financijske isplativosti ulaganja u određeni poslovni pothvat prije svega je važna za investitora jer je on taj koji će vraćati kredit, ali pritom mu to neće biti jedini trošak. Troškove poslovanje investitor će osjetiti i kroz obaveze prema zaposlenicima, dobavljačima usluga i dobara, državi i ostalim interesnim skupinama.

Financijska efikasnost nekog investicijskog projekata određuje se zapravo tako da se sagledaju čisti (neto) novčani tokovi ulaganja, uzimajući u obzir vremensku preferenciju novca a pri čemu se koriste različite metode financijskog odlučivanja. Novac danas i novac za pet ili deset godina nemaju istu vrijednost, a metode za mjerenje financijske efikasnosti investicijskih projekata zapravo pokušavaju pomoću matematičkih izraza i zakonitosti dovesti u vezu financijske efekte potencijalnog investicijskog projekta s investiranim iznosom. Drugim riječima, projekciju neto novčanih tokova koje čini razlika između neto novčanih primitaka i neto novčanih izdataka u vijeku nekog projekta (koji je u slučaju korištenja kredita najčešće upravo rok otplate tog istog kredita), potrebno je pomoću diskontnih stopa svesti na neto sadašnju vrijednost. Nakon toga se od dobivene vrijednosti oduzima iznos ulaganja i ako je dobivena vrijednost pozitivna projekt je isplativ za ulaganje, a ako je negativna nije. Što je dobivena vrijednost bliža iznosu ulaganja, to je isplativost ulaganja u projekt veća. Opisana metoda naziva se metodom sadašnje vrijednosti projekta i jedna je od tri osnovne metode dinamičke ekonomske analize projekta.

Nadalje, akumulirajući neto novčane primitke u vijeku projekta možemo odrediti i razdoblje povrata ulaganja. Trenutak u kojem se investicija vraća (na nulu), je onaj u kojem akumulirani neto novčani primici (odnosno njihov zbroj) dostižu uloženi iznos. Bitno je dodatno objasniti pojam vijeka projekta. Vijek nekog projekta je razdoblje njegovog promatranja odnosno ono razdoblje za koje se radi projekcija budućeg poslovanja poduzeća koje investira u taj isti projekt. Primjerice, ukoliko investitor za potrebe svog ulaganja podiže kredit sa rokom otplate od deset godina, u projekciju budućeg poslovanja njegove tvrtke potrebno je uzeti u obzir minimalno idućih deset godina. U tom se slučaju sve projekcije u investicijskoj studiji rade za razdoblje od deset godina. Prema tome, o profitabilnosti nekog projekta uvijek se zaključuje s aspekta određenog promatranog razdoblja. Dakle, metodom razdoblja povrata ulaganja utvrđuje se razdoblje u kojemu će se iznos ulaganja vratiti. Logično – što je to razdoblje kraće, projekt je efikasniji te isplativiji za ulaganje i obratno. Razdoblje povrata ulaganja uvijek se determinira temeljem originalnih odnosno nominalnih neto novčanih primitaka.

Treća uobičajena metoda financijskog odlučivanja naziva se metodom interne stope profitabilnosti projekta. Ovom se metodom, ranije opisani neto novčani tokovi (koji su razlike između primitaka i izdataka u određenom razdoblju) izjednačuju sa ulaganjem, odnosno njome se utvrđuje razlika diskontiranih novčanih tokova i ulaganja kao nula. Dakle, diskontna stopa kojom se novčani primici svode na nulu čini internu stopu profitabilnosti. Da li je projekt prihvatljiv po nekoj dobivenoj internoj stopi profitabilnosti ili nije, ovisi o tome kolika je zahtijevana stopa profitabilnosti. Zahtijevana stopa profitabilnosti, naime, je granična stopa prinosa iznad koje će poduzeće prihvaćati projekte, a ispod nje odbacivati. U najvećem broju slučajeva, zahtijevana stopa profitabilnosti mora biti najmanje u visini kamatne stope kredita kojim se (su)financira projekt a što je stopa sufinanciranja projekta vanjskim izvorima (kreditima) veća, interna stopa profitabilnosti trebala bi biti veća (iako je tim manja jer su troškovi anuiteta posljedično veći).

Dinamička ekonomska analiza naziva se tako zbog toga što je temelj za korištenje navedenih metoda analize novčani tok, jedan od pet osnovnih financijskih izvještaja koji je po svom karakteru dinamičan (mijenja se kroz razdoblje), dok je podloga za statičku ekonomsku analizu uglavnom bilanca (također jedan od pet osnovnih financijskih izvještaja kojeg na godišnjoj razini sastavljaju trgovačka društva).

Prema tome, osim dinamičke kvalitetna investicijska studija mora sadržavati i statičku ekonomsku analizu. Statička analiza naziva se tako jer razmatra određene pokazatelje poslovanja isključivo na određeni dan, najčešće na 31.12. što za većinu poduzetnika označava kraj i kalendarske i poslovne godine. Statičku analizu projekta, dakle, determiniraju statički pokazatelji i to najčešće pokazatelji likvidnosti, zaduženosti, aktivnosti, ekonomičnosti i profitabilnosti. Promatra se prva (početak) i zadnja (kraj) godina vijeka projekta, a cilj svakog poduzetnika je da se postigne progresija rezultata koji u zadnjoj promatranoj godini moraju biti bolji nego u prvoj. To znači da poduzeće napreduje a ne stagnira ili nazaduje što bi bilo najgore moguće rješenje. I ova se analiza kao uostalom i sve ostale analize temelji na projekciji odnosno procjeni budućeg poslovanja u određenom razdoblju, i isto tako je vrlo bitna za vanjske izvore financiranja odnosno banke koje plasiraju svoja slobodna sredstva.

Projekcija budućeg poslovanja provodi se kroz procjenu ostvarenja prihoda, rashoda i financijskog rezultata; projekciju bilance, računa dobiti i gubitka, financijskog (novčanog) toka, proračun amortizacije i obračun kreditnih obveza (plan otplate kredita). Sve navedeno čini ekonomsko-financijsku analizu koja je također vrlo bitan element svake kvalitetne investicijske studije.

Procjena budućeg poslovanja dakle ima svoje uporište u financijskoj-tržišnoj i ekonomsko-financijskoj analizi i mora biti što realnija. Osim tih, najbitnijih segmenata kvalitetna investicijska studija mora sadržavati i tržišnu analizu (prodaje, nabave, konkurencije, cijena, gospodarske grane, trendova, ciljanih skupina i slično). Analiza tržišta je također vrlo bitan element svake kvalitetne investicijske studije i mora biti stručno i kvalitetno obrađena.

Nadalje, investicijska studija morala bi sadržavati i sljedeće analize – analizu osjetljivosti projekta (senzitivnu analizu), SWOT analizu te analizu i vrednovanje rizika. Senzitivnom analizom ili analizom osjetljivosti investicijskog projekta ispitujemo njegovu elastičnost u slučaju promjene tržišnih uvjeta. Drugim riječima, promatramo što će se dogoditi ako se prognoza novčanih tokova ne ostvari onako kako smo zamislili odnosno ako se primici smanje a izdaci povećaju u odnosu na ono što smo planirali. U konkretnim slučajevima optereti se novčani tok sa dvije ili više rizičnih pretpostavki, nakon čega prvobitna projekcija novčanog toka izgleda nešto drugačije. Ispituje se stupanj otpornosti (ili elastičnosti) spram eventualne pojave negativnih utjecaja većega broja kritičnih parametara i donosi ocjena elastičnosti (rastezljivosti) projekta. SWOT analiza je strategijski instrument pomoću kojeg se dinamički sučeljavaju snage/slabosti poduzeća s prilikama/opasnostima okruženja, radi identificiranja šansi/rizika za opstojnost poduzeća. SWOT analiza (akronim od strenghts – snage, weakneses – slabosti, opportunities – prilike i threats – opasnosti, također i SOFT: strenghts, opportunities, failures, threats ili TOWS) dijagnostički je i prognostički instrument koji omogućuje i olakšava planiranje mjera za pojačanje snaga i razgradnju slabih mjesta, ishodište u procesu strategijskog upravljanja i prvi korak u definiranju postojeće i poželjne pozicije poduzeća. Procjena rizika sastavni je dio procesa upravljanja rizicima u projektu, risk managementa. Radi se o procesu prepoznavanja, kvantificiranja i razvrstavanja rizika koji je izuzetno važan zbog kvalitetne provedbe i dostizanja ciljeva projekta. Procjena rizika sastoji se od dva pod-procesa: analize i vrednovanja rizika. Analiza rizika predstavlja identifikaciju i eventualno grupiranje svakog pojedinog rizika koji može negativno utjecati na provedbu projekta. Rizike možemo grupirati u sljedeće kategorije: administrativni, pravni, ekološki, organizacijski, socijalni i bilo koji drugi relevantan za konkretan projekt. U svakoj grupi može se identificirati više rizika. Nakon identifikacije i grupiranja, određuje se vremenska dimenzija rizika, što znači da je potrebno procijeniti na koju fazu provedbe projekta rizik utječe; početak, provedbu ili se pojavljuje tek nakon završetka projekta. Određuje se postupanje u skladu sa rizikom kako bi se isti sveo na najmanju moguću mjeru. Način postupanja sa nekim potencijalnim rizicima može se ugraditi u plan projekta, prema nekima se postupa u skladu sa potrebama u trenutku njihove pojave a neki su toliko slabi da ih slobodno možemo ignorirati. Detekcija i kvantificiranje potencijalnih rizika nekog projekta svakako su vrlo bitni za banku koja posuđuje svoj novac za potrebe realizacije tog projekta.

Osim do sada navedenih elemenata svaka kvalitetna investicijska studija mora sadržavati još i: uvod i sažetak ulaganja, informacije o poduzetniku, detaljan opis poslovnog pothvata/ideje, ocjenu razvojnih mogućnosti nakon ulaganja, opis lokacije projekta i opis zaštite utjecaja projekta na okolinu te tehničko-tehnološke elemente ulaganja sa detaljnim opisom strukture ulaganja (troškovnik). Vrlo bitan element je i dinamika zapošljavanja koja uključuje strukturu radnih mjesta, broj zaposlenika i projekciju njihovih bruto plaća u vijeku projekta. Razmatra se i dinamika realizacije ulaganja a na kraju svega donosi se zaključna ocjena projekta koja može biti pozitivna (ulaganje je profitabilno i preporučuje se) ili negativna (ulaganje nije profitabilno i ne preporučuje se). Kroz zaključnu ocjenu zapravo se izdvaja najbitnije iz svih obrađenih dijelova studije, sa ciljem donošenja konačne odluke koja vanjske izvore financiranja itekako zanima.

Investicijska studija često ima opseg od preko 100 stranica, na kojima se osim tekstualnog dijela nalazi i niz tablica, slika i grafičkih prikaza pomoću kojih se detaljnije i slikovitije objašnjavaju pojedine stavke iz studije. Riječ je o stručnom elaboratu koji mora biti kvalitetno pripremljen i izrađen. Svi elementi investicijske studije moraju biti povezani a najmanja promjena bilo kojeg financijskog parametra utječe na ostale parametre te mijenja kompletnu strukturu i dobivene rezultate provedenih analiza u studiji. Obzirom da je riječ o elaboratu koji će uvjeriti investitore i banke da ulože svoj novac u projekt, naravno ukoliko zaključak iste ukazuje na isplativost ulaganja u taj projekt, izradu ovog elaborata potrebno je povjeriti za to kvalificiranoj i stručnoj osobi. Po mogućnosti preporučuje se odabrati osobu sa što više iskustva u izradi takvih elaborata, jer bez obzira na obrazovanje i stručne kompetencije koje se kao takve podrazumijevaju, tek se iskustvom dolazi do izvrsnih rezultata. Konačno, ideja nije pod svaku cijenu (i silom) dokazati da je neki projekt isplativ ako realno nije; baš suprotno – ideja je realno pretpostaviti buduće poslovne događaje (nakon provedenog ulaganja), i tek kada se sam investitor uvjeri u opstojnost svoje poslovne ideje krenuti prema bankama i ostalim vanjskim izvorima financiranja sa ciljem zatvaranja financijske konstrukcije projekta. Za zaključiti ostaje kako banke traže investicijsku studiju sa itekako dobrim razlogom, ali na taj način štite i samog investitora a ne samo sebe jer će on biti taj koji će provesti nadolazeće godine potičući rast i razvoj svog poduzeća a rasta i razvoja nema bez novih investicija.

Pavle Knežević, struč. spec. oec.

International Project Management Association

Share on facebook
Share on linkedin
Share on email
Share on whatsapp

Prijavite se na besplatni newsletter!

obavijesti o natječajima i programima za poduzetnike