VAŽNOST INVESTICIJSKE STUDIJE KOD DONOŠENJA ODLUKE O ULAGANJU

Kako bi se u razvojnom procesu investitorima osigurala potpora u postupku odlučivanja, od izuzetne je važnosti da je investicijska studija napisana po pravilima struke, poštujući metodološke zahtjeve planiranja investicijskih projekata. Ono što svaki ovakav elaborat mora sadržavati je cjelovito i potanko razrađeno obrazloženje o ulaganjima u određenu poslovnu ideju, s ocjenom očekivanih učinaka ulaganja koji daju potpunu i realnu ocjenu isplativosti planiranog projekta. Tako će se u dijelovima investicijske studije detaljno obrazložiti svaki od navedenih koraka analize, dok je sažetak prisutan na početku dokumenta kako bi investitor, banka i/ili potencijalni poslovni partner brzim uvidom u dokument dobio kratku sliku o bitnim parametrima investicijskog projekta. U izradi ovakvih studija upotrebljava se standardna međunarodna metodologija. Imajući u vidu ujedno kompleksnost tematike razrade investicijskih ideja, te različitost i posebnost svake djelatnosti poslovanja, u nastavku je ukratko predstavljena sama koncepcija planiranja investicijskih projekata, a u cilju bolje razumljivosti ovog procesa i njegovog značaja.

Pojam i faze investicijske odluke

Investicijska odluka je razvojna odluka koja podrazumijeva upotrebu kapitala. Temeljna značajka investiranja je ta da ulaganje kapitala ne donosi korist odmah već tek nakon nekog vremena, što znači da postoji pomak između vremena ulaganja i vremena koristi. Predmet investicijske odluke ovisi o specifičnostima investicijskog projekta. Pojednostavljeno, u procesu razvoja organizacije sve investicijske odluke se mogu razvrstati na ulaganja u osnovna ili obrtna sredstva, odnosno u dugotrajnu i kratkotrajnu imovinu organizacije.

Proces planiranja investicijskog projekta podrazumijeva slijedeće faze:

1. Priprema investicijskog projekta,
2. Ocjena investicijskog projekta,
3. Izvedba investicijskog projekta i
4. Poslovanje investicijskog projekta.

Vijek projekta

Izvedba i poslovanje investicijskog projekta, kao razdoblje u kojem projekt ostvaruje prihode i troškove, odvijaju se tijekom razdoblja koje se naziva vijek projekta. Početak vijeka projekta odnosi se na početak izvedbe, dok se faza pripreme i ocjene može uvesti u analizu kao ulaganje na početku tako definiranog vijeka. Prve dvije faze, iako vremenski mogu biti dugotrajne uzrokuju puno manje troškove od naredne dvije faze. Prihvatljivost projekta, odnosno njegova učinkovitost promatra se u definiranom vijeku trajanja projekta čija dužina ovisi o čitavom nizu čimbenika – trajanju potražnje za proizvodom ili uslugom, trajanju opreme u projektu, trajanju otplate investicijskih kredita, izboru lokacije, mogućnosti nabave sirovina, tehnološko-tehničkom procesu, pojavi konkurencije i slično.

Priprema investicijskog projekta

Priprema investicijskog projekta obuhvaća pojavu ideje o potrebi investiranja, identifikaciju prihvatljivih rješenja, te procjenu koristi i troškova. Prvi korak uključuje stvaranje informacijske osnove investicijskog projekta koja obuhvaća fizičke i financijske aspekte pripreme. Pod fizičkim aspektima pripreme podrazumijevamo dio informacijske osnove usmjeren na istraživanje i analizu i to: tržišta, lokacije i tehničko-tehnološku analizu. Kako bi se dobiveni podaci mogli uspoređivati, potrebno je svesti ih na zajedničku mjeru, to jest na financijske veličine. Stoga financijski aspekt pripreme investicijskog projekta obuhvaća podatke o formiranju ukupnog prihoda, iznose ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, podatke o visini poslovnih rashoda, izvorima financiranja, te proračunu financijskih obveza. Finalni prikaz svih navedenih analiza i njihovih vrijednosnih mjerila predstavljaju financijska izvješća. Završetak faze pripreme investicijskog projekta predstavlja, dakle, izrada financijskih izvješća za ukupni vijek trajanja projekta, što uključuje: račun dobiti i gubitka, bilancu te financijski/ekonomski tok projekta.

Ocjena investicijskog projekta

Ocjena investicijskog projekta obuhvaća definiranje kriterija, te izbor metoda za ocjenu mogućih i prihvatljivih investicijskih rješenja. Ova faza obuhvaća slijedeće radnje:

• definiranje kriterija ocjene učinkovitosti projekta i njegovih implikacija na razvoj,
• izbor analitičkih metoda na osnovu kojih se donosi ocjena projekta,
• izrada dokumentacijsko-informacijske osnove za primjenu metoda za ocjenu projekta,
• primjenu metoda radi ocjene učinkovitosti projekta u odnosu na minimalno prihvatljive kriterije donošenja investicijske odluke.

Bitno je naglasiti da se učinkovitost projekta može sagledavati na razini projekta, te s gledišta društva u cjelini. Također, učinkovitost projekta može se ocjenjivati u jednom razdoblju vijeka projekta – statički pristup ocjeni ili tijekom čitavog vijeka projekta – dinamički pristup ocjeni. Cilj statičkog pristupa je pružanje okvirnog ili grubog uvida u učinkovitost projekta, na bazi stalnih tržišnih cijena, s manjom točnosti dobivenih rezultata. Dinamički pristup ima za cilj ukazati na definitivnu spoznaju o učinkovitosti, uzimajući u obzir vremenske preferencije i ispravljene cijene, a rezultat je veća točnost dobivenih rezultata. Nakon što se izvrši ocjena projekta, razmatra se da li investicijski projekt povećava imovinu investitora i ima li osnova za njegovo prihvaćanje ili odbijanje projekta. Nakon prihvaćanja investicijskog projekta, slijedi faza izvedbe, dok poslovanje investicijskog projekta podrazumijeva samu proizvodnju i ostvarivanje prihoda.

Metodološke i ostale pretpostavke planiranja investicijskih projekata

Veliki skup metodoloških pretpostavki za operativno planiranje investicijskih projekata, predstavlja zahtjeve koji se trebaju zadovoljiti kako bi se osigurala ispravna analiza ulaganja. Najbitniji elementi metodološkog pristupa pri planiranju investicijskih projekata su:

1. Vrednovanje ulaznih i izlaznih veličina

Ulazne i izlazne veličine se iskazuju u stalnim i ispravljenim cijenama, bez obračunatog poreza na dodanu vrijednost.

2. Zatvorenost reprodukcijskog ciklusa

U metodologiji planiranja investicijskih projekata polazi se od pretpostavke da su svi proizvedeni outputi i prodani i naplaćeni, a sve financijske obveze podmirene – nema zaliha gotovih proizvoda i nema nepodmirenih financijskih obveza.

3. Akumulacija se ne reinvestira

Projektom se mjeri ostvarena akumulacija u pojedinim razdobljima, ali se ne analiziraju daljnja ulaganja te dobiti, već se to prepušta poslovnom odlučivanju organizacije.

4. Rizik neizvjesnosti

U procjeni budućeg poslovanja postoje rizici neizvjesnosti te ih je potrebno uključiti u analizu.

5. Vanjske uštede i troškovi

Neke učinke investicijskog projekta teško je ili nemoguće izraziti u vrijednosnom obliku, ali je vrlo bitno barem kvalitativno ih izraziti ako utječu na društveno-ekonomski razvoj.

Shodno navedenim metodološkim pretpostavkama pri planiranju investicijskih projekata, elaborat o isplativosti ulaganja u neki posao temelji se na sljedećim principima:

1. a) Analiza se uvijek provodi za sve godine vijeka projekta,
2. b) Sve vrijednosti su iskazane u istoj valuti, a analiza se provodi na temelju ispravljenih cijena,
3. c) Za potrebe ocjene isplativosti ulaganja u projekt obavezno se određuje ekonomski vijek projekta,
4. d) Svi primici i izdaci imaju oblik novca, a reprodukcijski se ciklus završava unutar jedne godine,
5. e) Izračun poslovanja investitora sačinjen je na temelju elemenata kalkulacije budućeg prihoda, te budućih izračunatih troškova poslovanja.

Analize vezane za potrebna ulaganja provode se najčešće na temelju ulaznih podataka i informacija dobivenih od strane investitora, dok se u razvoju potrebnih projekcija, osim inputa dobivenih od strane investitora koriste i službeni statistički podaci iz javnih izvora.

Osnovne metode dinamičke ekonomske analize

Financijska efikasnost investicijskih projekata determinira se sagledavanjem čistih (neto) novčanih tokova investicije, uzimajući u obzir vremensku preferenciju novca pri čemu se koriste različite metode financijskog odlučivanja.

Projekciju neto novčanih tokova koje čini razlika između neto novčanih primitaka i neto novčanih izdataka u vijeku projekta, potrebno je pomoću diskontnih stopa svesti na neto sadašnju vrijednost i od dobivene vrijednosti oduzeti iznos ulaganja. Ako je dobivena vrijednost pozitivna projekt je isplativ za ulaganje a što je dobivena vrijednost bliža iznosu ulaganja, to je isplativost ulaganja u projekt veća. Ova metoda naziva se metodom sadašnje vrijednosti projekta i jedna je od tri osnovne metode dinamičke ekonomske analize projekta.

Akumulirajući neto novčane primitke u razdoblju evaluacije projekta, možemo odrediti razdoblje povrata ulaganja. Trenutak u kojem se investicija vraća je onaj u kojem akumulirani neto novčani primici odnosno njihov zbroj, dostižu uloženi iznos. Metodom razdoblja povrata ulaganja utvrđuje se razdoblje u kojemu će se iznos ulaganja vratiti. Što je to razdoblje kraće, projekt je efikasniji i obratno. Razdoblje povrata ulaganja uvijek je određeno na temelju originalnih ili nominalnih neto novčanih primitaka.

Treća metoda naziva se metodom interne stope profitabilnosti projekta. Ovom se metodom neto novčani tokovi izjednačuju s ulaganjem, odnosno njome se utvrđuje razlika diskontiranih novčanih tokova i ulaganja kao nula. Diskontna stopa kojom se novčani primici svode na nulu čini internu stopu profitabilnosti. Da li je projekt prihvatljiv po nekoj dobivenoj internoj stopi profitabilnosti, ovisi o tome kolika je zahtijevana stopa profitabilnosti. Zahtijevana stopa profitabilnosti je granična stopa prinosa iznad koje će poduzeće prihvaćati projekte, a ispod nje odbacivati.

Dinamička ekonomska analiza naziva se tako zbog toga što je temelj za korištenje navedenih metoda analize novčani tok, jedan od pet osnovnih financijskih izvještaja koji je po svom karakteru dinamičan.