Investicijska studija je pisani dokument koji je po sadržaju vrlo sličan poslovnom planu no nešto opširniji i detaljniji. Cilj investicijske studije jednak je onom kojeg ima poslovni plan, a to je donošenje ocjene isplativosti ulaganja u neki projekt. Investicijska studija naručuje se i izrađuje za ulaganja u projekte veće ukupne vrijednosti, najčešće za one čija vrijednost premašuje 700.000,00 kuna (u euro-zoni preko 100.000,00 eura). (Su)investitori u projekt, primjerice banke, ulažući svoja raspoloživa sredstva kojima će se osigurati realizacija investicijskog projekta, očekuju određeni prinos jer su se odrekli potrošnje tih sredstava u sadašnjosti. Poduzetnici koji taj posuđeni kapital koriste za realizaciju investicijskog projekta, polaze od pretpostavke da će njegovom realizacijom donijeti korist sebi ali i vlasnicima posuđenih novčanih sredstava odnosno tuđim izvorima financiranja, u ovom slučaju bankama. Prema tome, javlja se potreba za izračunavanjem ekonomske opravdanosti ulaganja novčanih sredstava, sa stajališta financijske efikasnosti.
Financijska efikasnost investicijskih projekata determinira se sagledavanjem čistih (neto) novčanih tokova investicije, uzimajući u obzir vremensku preferenciju novca pri čemu se koriste različite metode financijskog odlučivanja. Metode za mjerenje financijske efikasnosti investicijskih projekata, pokušavaju putem matematičkih izraza i zakonitosti dovesti u vezu financijske efekte potencijalnog investicijskog projekta s investiranim iznosom. Drugim riječima, projekciju neto novčanih tokova koje čini razlika između neto novčanih primitaka i neto novčanih izdataka u razdoblju evaluacije projekta, potrebno je pomoću diskontnih stopa svesti na neto sadašnju vrijednost i od dobivene vrijednosti oduzeti iznos ulaganja. Ako je dobivena vrijednost pozitivna projekt je isplativ za ulaganje, ako je negativna nije a što je dobivena vrijednost bliža iznosu ulaganja, to je isplativost ulaganja u projekt veća. Ova metoda naziva se metodom sadašnje vrijednosti projekta i jedna je od tri osnovne metode dinamičke ekonomske analize projekta. Akumulirajući neto novčane primitke u razdoblju evaluacije projekta, možemo odrediti razdoblje povrata ulaganja. Trenutak u kojem se investicija vraća je onaj u kojem akumulirani neto novčani primici odnosno njihov zbroj, dostižu uloženi iznos. Primjerice, ako se u neki projekt ulaže milijun kuna a neto novčane primitke smo procijenili na dvjesto tisuća godišnje za svaku promatranu godinu, biti će nam potrebno punih pet godina da vratimo ulaganje; tek nakon toga počinjemo zarađivati od tog projekta. Ovdje je bitno objasniti pojam evaluacije projekta. Evaluacija projekta je razdoblje promatranja projekta odnosno ono razdoblje za koje radimo projekciju budućeg poslovanja. Primjerice, ukoliko uzimamo kredit sa rokom otplate od deset godina, u projekciju budućeg poslovanja potrebno je uzeti u obzir minimalno idućih deset godina. U tom se slučaju sve projekcije u investicijskoj studiji rade za razdoblje od deset godina. O profitabilnosti nekog projekta uvijek ćemo govoriti s aspekta određenog promatranog razdoblja od 5, 10, 15 ili čak i više godina, ovisno o parametrima ulaganja. Dakle, metodom razdoblja povrata ulaganja utvrđuje se razdoblje u kojemu će se iznos ulaganja vratiti. Što je to razdoblje kraće, projekt je efikasniji i obratno. Razdoblje povrata ulaganja uvijek je određeno na temelju originalnih ili nominalnih neto novčanih primitaka. Treća metoda naziva se metodom interne stope profitabilnosti projekta. Ovom se metodom neto novčani tokovi izjednačuju s ulaganjem, odnosno njome se utvrđuje razlika diskontiranih novčanih tokova i ulaganja kao nula. Dakle, diskontna stopa kojom se novčani primici svode na nulu čini internu stopu profitabilnosti. Da li je projekt prihvatljiv po nekoj dobivenoj internoj stopi profitabilnosti, ovisi o tome kolika je zahtijevana stopa profitabilnosti. Zahtijevana stopa profitabilnosti je granična stopa prinosa iznad koje će poduzeće prihvaćati projekte, a ispod nje odbacivati. Najčešće, zahtijevana stopa profitabilnosti mora biti najmanje u visini kamatne stope kredita kojim se financira projekt. Dinamička ekonomska analiza naziva se tako zbog toga što je temelj za korištenje navedenih metoda analize novčani tok, jedan od pet osnovnih financijskih izvještaja koji je po svom karakteru dinamičan (mijenja se kroz razdoblje).
Osim dinamičke ekonomske analize kvalitetna investicijska studija mora sadržavati i statičku ekonomsku analizu. Statička je zbog toga što je temelj za izračunavanje određenih pokazatelja bilanca, također jedan od pet osnovnih financijskih izvještaja ali koji je po svom karakteru statičan. Statičan je zbog toga što se isključivo promatra na određeni dan, najčešće na 31.12. što za većinu poduzetnika označava kraj i kalendarske i poslovne godine. Poslovna godina može završiti i na neki drugi datum (primjerice 30.09.) pa se u tom slučaju bilanca promatra na taj dan. Statičku analizu projekta determiniraju statički pokazatelji i to najčešće pokazatelji likvidnosti, zaduženosti, aktivnosti, ekonomičnosti i profitabilnosti. Najčešće se promatra prva i zadnja godina evaluacije projekta a osnovni cilj je da se zadovolji progresija rezultata koji u zadnjoj promatranoj godini moraju biti bolji nego u prvoj. To znači da poduzeće napreduje a ne stagnira ili nazaduje što bi bilo najgore moguće rješenje. I ova se analiza kao uostalom i sve ostale analize temelji na projekciji odnosno procjeni budućeg poslovanja u određenom razdoblju.
Takva procjena mora biti što realnija i imati čvrsto uporište u analizi tržišta koja mora sadržavati kvalitetan marketing plan, plan prodaje i nabave, analizu konkurencije i cijena, analizu gospodarske grane kojoj pripada planirana djelatnost, analizu trendova na tržištu te ispitivanje tržišta i ciljanih skupina (ankete, upitnici, intervjui i slično). Analiza tržišta je prema tome vrlo bitan element svake kvalitetne investicijske studije i mora biti stručno i kvalitetno obrađena. Ukoliko se ne radi o potpuno novom ulaganju nego o povećanju kapaciteta ili sličnim investicijama u ranije započeto poslovanje, temelj za projekciju budućeg poslovanja može biti i jeste analiza dosadašnjeg poslovanja. Primjerice, ako će buduće ulaganje rezultirati povećanjem kapaciteta proizvodnje za određeni postotak, očekuje se i rast prihoda nakon ulaganja a vjerojatno i smanjenje prosječnih fiksnih troškova, u određenom relativnom iznosu. Na temelju toga i analize tržišta lakše ćemo napraviti i projekciju budućeg poslovanja.
Projekcija budućeg poslovanja provodi se kroz procjenu ostvarenja prihoda, rashoda i financijskog rezultata; zatim projekciju bilance, računa dobiti i gubitka, financijskog (novčanog) toka, proračun amortizacije i obračun kreditnih obveza (plan otplate kredita). Sve navedeno čini ekonomsko-financijsku analizu koja je također vrlo bitan element svake kvalitetne investicijske studije.
Nadalje, svaka kvalitetna investicijska studija mora sadržavati sljedeće elemente – analizu osjetljivosti projekta (senzitivnu analizu), SWOT analizu te analizu i vrednovanje rizika. Senzitivnom analizom ili analizom osjetljivosti investicijskog projekta ispitujemo njegovu elastičnost u slučaju promjene tržišnih uvjeta. Drugim riječima, promatramo što će se dogoditi ako se prognoza novčanih tokova ne ostvari onako kako smo zamislili odnosno ako se primici smanje a izdaci povećaju u odnosu na ono što smo planirali. U konkretnim slučajevima optereti se novčani tok sa dvije ili više rizičnih pretpostavki, nakon čega prvobitna projekcija novčanog toka izgleda nešto drugačije. Ispituje se stupanj otpornosti (ili elastičnosti) spram eventualne pojave negativnih utjecaja većega broja kritičnih parametara i donosi ocjena elastičnosti projekta. SWOT analiza je strategijski instrument pomoću kojeg se dinamički sučeljavaju snage/slabosti poduzeća s prilikama/opasnostima okruženja, radi identificiranja šansi/rizika za opstojnost poduzeća. SWOT analiza (akronim od strenghts – snage, weakneses – slabosti, opportunities – prilike i threats – opasnosti, također i SOFT: strenghts, opportunities, failures, threats ili TOWS) dijagnostički je i prognostički instrument koji omogućuje i olakšava planiranje mjera za pojačanje snaga i razgradnju slabih mjesta, ishodište u procesu strategijskog upravljanja i prvi korak u definiranju postojeće i poželjne pozicije poduzeća. Procjena rizika sastavni je dio procesa upravljanja rizicima u projektu, risk managementa. Radi se o procesu prepoznavanja, kvantificiranja i razvrstavanja rizika koji je izuzetno važan zbog kvalitetne provedbe i dostizanja ciljeva projekta. Procjena rizika sastoji se od dva podprocesa: analize i vrednovanja rizika. Analiza rizika predstavlja identifikaciju i eventualno grupiranje svakog pojedinog rizika koji može negativno utjecati na provedbu projekta. Rizike možemo grupirati u sljedeće kategorije: administrativni, pravni, ekološki, organizacijski, socijalni i bilo koji drugi relevantan za konkretan projekt. U svakoj grupi može se identificirati više rizika. Nakon identifikacije i grupiranja, određuje se vremenska dimenzija rizika, što znači da je potrebno procijeniti na koju fazu provedbe projekta rizik utječe; početak, provedbu ili se pojavljuje tek nakon završetka projekta. Određuje se postupanje u skladu sa rizikom kako bi se isti sveo na najmanju moguću mjeru. Način postupanja sa nekim potencijalnim rizicima može se ugraditi u plan projekta, prema nekima se postupa u skladu sa potrebama u trenutku njihove pojave a neki su toliko slabi da ih slobodno možemo ignorirati.
Osim do sada navedenih elemenata svaka kvalitetna investicijska studija mora sadržavati još i: uvod i sažetak ulaganja, informacije o poduzetniku, detaljan opis poslovnog pothvata/ideje, ocjenu razvojnih mogućnosti nakon ulaganja, opis lokacije projekta i zaštite utjecaja projekta na okolinu te tehničko-tehnološke elemente ulaganja sa detaljnim opisom strukture ulaganja (troškovnik). Vrlo bitan element je i dinamika zapošljavanja koja uključuje strukturu radnih mjesta, broj zaposlenika i projekciju njihovih bruto plaća za razdoblje evaluacije projekta. Razmatra se i dinamika realizacije ulaganja a na kraju svega donosi se zaključna ocjena projekta koja može biti pozitivna (ulaganje je profitabilno i preporučuje se) ili negativna (ulaganje nije profitabilno i ne preporučuje se).
Investicijska studija najčešće je opsega od 50 do 100 stranica koje osim tekstualnog dijela sadrže i niz tablica, slika i grafičkih prikaza pomoću kojih se detaljnije i slikovitije objašnjavaju pojedini elementi obrađeni u studiji. Riječ je o stručnom elaboratu koji mora biti kvalitetno pripremljen i izrađen. Svi elementi investicijske studije moraju biti povezani a najmanja promjena bilo kojeg financijskog parametra (npr. visine bruto plaće nekog djelatnika), utječe na ostale parametre (npr. projekciju računa dobiti i gubitka) te mijenja kompletnu strukturu i dobivene rezultate provedenih analiza u studiji. Obzirom da je riječ o elaboratu koji će uvjeriti investitore da ulože svoj novac u projekt ukoliko investicijska studija ukazuje na isplativost ulaganja u isti, ili pak uštediti novac i vrijeme vlasniku poslovne ideje ukoliko studija pokaže suprotno; izradu ovog elaborata potrebno je povjeriti za to kvalificiranoj i stručnoj osobi.
