Financiranje neke poslovne ideje razmatra se sa stajališta vlastitih, tuđih ili kombinacije vlastitih i tuđih izvora financiranja. I najuspješniji poslovni pothvati u nekom su trenutku svog nastajanja bili samo ideja pa možemo reći da je rađanje poslovne ideje začetak svakog poslovnog pothvata. Međutim, da bi se ta ideja ostvarila, potrebno je imati cilj – u protivnom ona ostaje samo neostvarena želja. Da li će se neka poslovna ideja zaista ostvariti ili neće, ovisi prije svega o njezinom tvorcu i njegovoj vlastitoj motivaciji ali i nizu vanjskih faktora iz okoline. Kada se razmatraju tuđa sredstva, izvori financiranja jedan su od tih faktora.
Naime, vrlo često su vlastiti izvori financiranja za poduzetnike koji kreću u realizaciju svoje poslovne ideje ograničeni i javlja se potreba za (su)financiranjem tih pothvata tuđim sredstvima. Najčešće su oni koji plasiraju ta sredstva poslovne banke, koje očekuju određeni prinos jer su se odrekli potrošnje tih sredstava u sadašnjosti. Međutim, dobiti kredit od poslovne banke i nije tako jednostavno, naročito kada se radi o poduzetnicima početnicima čije novoosnovane tvrtke nemaju gotovo nikakvu financijsku moć. Na neki način to je i razumljivo jer poslovne banke ne plasiraju svoj vlastiti novac već najvećim dijelom novac štediša koji isti drže u tim bankama. Prema tome, poslovna banka ne može si dozvoliti niti najmanje rizičan plasman jer u svakom trenutku mora biti sposobna isplatiti svojim štedišama novac koji oni čuvaju u banci, uz određenu nagradu (kamatu) za odricanje od potrošnje u trenutku kada su oni isti taj novac položili u banku te pritom se računajući i nadajući se da neće svi klijenti zatražiti svoj novac u istom trenutku. Zbog toga poslovne banke zaobilaze tzv. „rizične“ skupine u širokom luku a osim tvrtki koje nisu likvidne i solventne, koje su u blokadi, u predstečajnom ili stečajnom postupku i slično, trn u oku predstavljaju im i poduzetnici početnici. No srećom, i za njih postoji rješenje.
Naime, upravo financiranju „rizičnih“ skupina u poduzetništvu služe (državne) razvojne banke i agencije, koje novac plasiraju iz nekih drugih izvora (državnog proračuna i (EU) fondova) te koje su nešto sklonije riziku od poslovnih banaka. Razvojne banke plasiraju sredstva direktno krajnjim korisnicima (poduzetnicima) ili poslovnim bankama sa kojima imaju sporazum i koje onda obrađuju kreditne zahtjeve krajnjih korisnika te odlučuju o plasmanima. Međutim, u tom slučaju državne institucije na sebe preuzimaju veliki dio odgovornosti i rizika u slučaju loših plasmana (ne vraćanja kredita od strane krajnjeg korisnika) a rizik poslovne banke daleko je manji. Također, uloga države putem ministarstava (primjerice MINPO-a) je i subvencija kamatnih stopa pa su kamatne stope na ove kredite daleko niže od kamatnih stopa koje nude poslovne banke isključivo u svojoj ponudi. Kada govorimo o državnim bankama i agencijama prije svega tu se misli na Hrvatsku banku za obnovu i razvitak (HBOR) te Hrvatsku agenciju za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO). HBOR je razvojna i izvozna banka osnovana sa svrhom kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO) nastala je spajanjem Hrvatske agencije za malo gospodarstvo i investicije (HAMAG INVEST) i Poslovno-inovacijske agencije Republike Hrvatske (BICRO). Svrha spajanja ovih dviju agencija jest strateško kreiranje jedinstvenog sustava koji će poduzetnicima pružiti podršku kroz sve razvojne faze njihovog poslovanja – od istraživanja i razvoja ideje pa sve do komercijalizacije i plasmana na tržište.
Neki od najčešće korištenih HBOR-ovih kreditnih programa su „Početnici“, „Žene poduzetnice“, „Poduzetništvo mladih“ te „Razvitak malog i srednjeg poduzetništva“. Korisnici prvog programa su poduzetnici „u nastajanju“, drugog i trećeg mogu biti i oni u nastajanju i oni iskusni, dok četvrti program koriste uglavnom poduzetnici koji posluju dulje od dvije godine. Namjena kredita su ulaganja u osnovna i obrtna sredstva (najčešće u omjeru 70/30) a način kreditiranja može biti izravan ili putem poslovnih banaka. Iznos kredita ovisi o programu (od 80.000,00 kn do 8.000.000,00 kn), rok korištenja najčešće je 12 mjeseci a moguć je i poček (čak do 5 godina za podizanje i/ili restrukturiranje dugogodišnjih nasada). Ovisno o programu određuje se i maksimalni rok otplate kredita (čak do 17 godina) dok su kamatne stope najčešće između 2% i 4%. Rate se mogu plaćati mjesečno ili kvartalno. Od osiguranja prihvaćaju se mjenice i zadužnice, zalog ili fiducijarni prijenos vlasništva na imovini uz policu osiguranja imovine vinkuliranu u korist HBOR-a, bankarska jamstva, jamstvo HAMAG-BICRO-a i drugi uobičajeni instrumenti osiguranja u bankarskom poslovanju. Većina poslovnih banaka u Hrvatskoj ostvaruje poslovnu suradnju sa HBOR-om. Od ostalih HBOR-ovih programa potrebno je spomenuti izvoz, turizam, poljoprivredu, velike projekte u gospodarstvu (proizvodnja, brodogradnja), infrastrukturu itd. Bitno je spomenuti da se pojedine poslovne ideje mogu kreditirati kroz više programa a u tom se slučaju traži onaj najpovoljniji za krajnjeg korisnika.
Drugi najčešći kreditni program namijenjen početnicima nudi HAMAG-BICRO, pod nazivom „Mikrokreditiranje“. Ovaj kreditni program namijenjen je mikro gospodarskim subjektima (do 10 zaposlenih), postojećima koji posluju do 24 mjeseca i onima u nastajanju. Kredit je namijenjen za ulaganja u osnovna i obrtna sredstva. Najniži iznos kredita je 10.000,00 kuna, a najviši 120.000,00 kuna. Kamatna stopa iznosi 0,99% (efektivna 1,09%). Rok otplate je do 5 godina, uključujući mogućnost počeka do 6 mjeseci a kredit se otplaćuje u jednakim kvartalnim ratama. Za razliku od HBOR-ovih programa koji su stalno otvoreni, ovaj se ciklički ponavlja svake godine a otvara se krajem prvog ili početkom drugog kvartala. Međutim, ovdje su sredstva ograničena a program se provodi do iskorištenja sredstava. Druga vrlo bitna uloga HAMAG-BICRO-a je davanje jamstva na kredite za početnike čak do 80% glavnice kredita, odnosno za iskusne poduzetnike čak do 50%.
Iako su državne banke i agencije sklonije riziku naročito kada se radi o poduzetnicima početnicima i ostalim „rizičnim“ skupinama, niti one ne plasiraju svoja raspoloživa sredstva bez dokazane tržišne isplativosti poslovne ideje koja se kreditira. Na isplativost ulaganja u određeni poslovni pothvat davatelju kredita odgovoriti ćemo kvalitetnim poslovnim planom/investicijskom studijom, čija je svrha upravo to – dokazati da je poslovnu ideju moguće pretočiti u poslovni pothvat i da je to isplativo. Neki od najvažnijih pokazatelja isplativosti ulaganja u projekt su razdoblje povrata investicije koje mora biti kraće od razdoblja otplate kredita, neto sadašnja vrijednost projekta koja mora biti pozitivna (recimo da 100.000,00 kn danas nema istu vrijednost kao za 5 ili 10 godina) te interna stopa profitabilnosti koja mora biti veća od kamate na kredit. To su dinamički pokazatelji a osim njih tu su i statički kod kojih se na temelju određenih projekcija uspoređuju rezultati u prvoj i zadnjoj godini evalucije projekta. Primjerice, jedan od pokazatelja profitabilnosti je stopa bruto dobiti a cilj je da ona u zadnjoj godini evaluacije projekta bude veća nego u prvoj – to znači da je tvrtka razvila svoje poslovanje i da ostvaruje rast što je njezina temeljna zadaća. Pritom je bitno napomenuti da se evaluacija projekta vrši minimalno za razdoblje otplate kredita pa ukoliko je rok otplate kredita 10 godina, promatramo razdoblje od 2016.-2025. godine. Naravno, osim opisnog dijela projekta tu je i cijeli niz analiza – senzitivna (analiza osjetljivosti) koja razmatra elastičnost projekta u raznim scenarijima (primjerice povećanje rashoda za 5% uz istovremeno smanjenje prihoda također za 5%), swot analiza koja detektira snage, slabosti (unutrašnje faktore), prilike i prijetnje (vanjske faktore), analiza tržišta (prodaje i nabave), ekonomsko-financijska analiza (bilanca, obračun kreditnih obveza, račun dobiti i gubitka, financijski tok) i niz drugih. Investicijski elaborat obrađuje i sljedeća bitna pitanja – informacije o poduzetniku, razvojne mogućnosti investitora, lokaciju projekta, elemente ulaganja, zaposlene, itd.
Uz investicijski elaborat, prilaže se i zahtjev za kredit, zahtjev za jamstvo, zahtjev za pismo namjere ako je riječ o početnicima, često upitnik o zaštiti okoliša a tu je i cijeli niz izjava na propisanim obrascima (o dodijeljenim potporama, o povezanim osobama, o nekažnjavanju itd.), koje se također prilažu uz ranije navedeno. Naravno, potrebno je priložiti i ponude/predračune od dobavljača/izvođača radova na temelju kojih se računa visina investicije u osnovna sredstva (dugotrajnu imovinu) a ukoliko se već uložilo u projekt dobro je priložiti za to valjane dokaze (račune, ugovore i slično). Ukoliko se računa na određeno tržište svakako je dobro priložiti pisma namjere o otkupu proizvoda i/ili usluga koje se planiraju ponuditi. Ima nešto više dokumentacije ali na kraju se svakako isplati potruditi.
Prema tome, možemo zaključiti da do poduzetničkog kredita mogu doći i poduzetnici početnici i ostale „rizične“ skupine koje nemaju vlastita sredstva ali vjeruju u svoju poslovnu ideju i to su spremni dokazati. Pritom potencijalne rizike treba nastojati svesti na najmanju moguću mjeru a tu nam uvelike pomaže upravo investicijski elaborat u obliku poslovnog plana ili investicijske studije. Osim što će naše kreditore uvjeriti da njihov novac neće biti bačen u vjetar već da će nešto i zaraditi (kroz kamatne stope, poreze, smanjenje nezaposlenosti itd.), i nama će otvoriti oči i ukazati na korake koje je neophodno učiniti prije, za vrijeme i nakon pokretanja našeg poslovanja. Naime, puno je bezbolnije i jeftinije krenuti u posao na osnovi realnog poslovnog plana, nego na osnovi vjere i iluzija.
