Svjetonazor koji zagovara smanjenje kontrole države nad pojedincem, demokratsku vlast i političku toleranciju naziva se liberalizmom. Na području ekonomije liberalizam zagovara tradicionalno laissez faire načelo, odnosno nesmetano djelovanje slobodnog tržišta. Začetnici moderne liberalne misli bili su engleski filozofi 16. i 17. stoljeća, a jedan od utjecajnijih bio je John Locke. U svom najpoznatijem djelu „Dvije rasprave o vladi“ (Two Treatises of Government), on sa liberalističkog stajališta kritizira apsolutističku teoriju države. Daje svoje objašnjenje funkcije i nastanka države, diobe vlasti, privatnog vlasništva te građanskih prava i obveza. U to su vrijeme bile dominantne teorije prema kojima monarh ima apsolutnu vlast u državi, čemu se on suprotstavlja. Po njemu je rad ključni faktor kojim čovjek vrši podjelu na zajedničko i privatno vlasništvo, a individualna sloboda svetinja. Objašnjava i potrebu za uvođenjem novca kao sredstva razmjene, što povezuje uz rast populacije na Zemlji. Nadalje, ekonomski liberalizam i politiku slobodnog tržišta definirao je “otac ekonomije” Adam Smith u svome djelu “Bogatstvo naroda” (The Wealth of the Nations) 1776. godine, što se smatra početkom ekonomske znanosti. I njegove ideje počivaju na idejama koje nudi John Locke i drugi liberalni mislioci. I Adam Smith drži da će se povećanje bogatstva najbolje ostvariti ako se poduzetniku ostavi sloboda u donošenju odluka – što, koliko, kada, kako i za koga proizvoditi. U nastojanju da ostvari svoj profit, poduzetnik investira tamo gdje smatra da je to za njega najbolje a Adam Smith to naziva “nevidljivom rukom”. Rad također smatra najbitnijim faktorom; iz rada proizlaze sva dobra a tvrdi da će svaki pojedinac koji radom povećava svoje bogatstvo zapravo povećavati bogatstvo društva. Smatra nepotrebnim i štetnim da se država svojom kontrolom i regulacijom upliće u odnos ponude i potražnje na tržištu. Takve su misli i teorije prethodile francuskoj revoluciji, čije je najveće dostignuće bilo ukidanje feudalnih odnosa u Francuskoj i u velikom broju ostalih europskih zemalja.
S druge strane, svjetonazor čije ideje, teorije i pokreti teže socijalizaciji temeljnih uvjeta ljudske egzistencije, naziva se socijalizmom. Nastao je u 18. stoljeću u Europi, kao reakcija na industrijalizaciju i kapitalizam. Neki od začetnika socijalizma bili su Karl Marx i Friedrich Engels. Kroz povijest svog razvoja socijalizam se pojavljivao unutar različitih političkih koncepcija i teorija. Svaka varijanta socijalističke ideje nastoji ostvariti društveni poredak u kojem neće postojati kapitalizam, odnosno u kojem će se ukinuti privatno vlasništvo.Socijalizam zagovara takav svjetski poredak u kojem će svi članovi društva imati jednaki status, bez obzira na njihovu startnu poziciju. Drugim riječima, svi članovi društva trebali bi imati jednako, bez obzira na njihove intelektualne i/ili fizičke sposobnosti, stupanj obrazovanja, količinu truda i zalaganja i ostalo (egalitarizam). Takav je cilj u potpunoj suprotnosti sa liberalnom demokracijom. U vrijeme 1. i 2. svjetskog rata, sukob između ova dva svjetonazora eskalira a politički pokreti, režimi i događaji koji iz toga proizlaze ostavili su neizbrisiv trag na današnju političko-gospodarsku situaciju u Europi i svijetu. Jedan od istaknutijih liberala i ekonomista 20. stoljeća je Friedrich August Hayek, rođen 1899. godine u Austro-Ugarskoj. Jedno od njegovih najpoznatijih djela, koje se dijelom oslanja na misli i stavove ranije spomenutih liberala, knjiga je “Put u ropstvo”, izdana 1944. godine u Engleskoj. Hayek je ovu knjigu posvetio „socijalistima svih stranaka“, među kojima je u to vrijeme i sam imao mnoštvo prijatelja i poznanika. Naziv knjige kao i njezina tematika, impliciraju da socijalizam koji se vrlo često poziva na slobodu, zapravo vodi u ropstvo. Uporišta totalitarnih sistema poput nacional-socijalizma (nacizma) u Njemačkoj, fašizma u Italiji i komunizma u Rusiji toga doba, Hayek vidi upravo u socijalizmu. Kroz „Put u ropstvo“ Hayek se bavi pitanjima demokracije, vladavine prava, sigurnosti i slobode te odnosima među njima a djelo završava svojim viđenjem perspektive budućeg međunarodnog poretka.
Činjenica je da čovjek ostvaruje svoj puni potencijal tek kada je slobodan raditi ono što najbolje zna. Liberalizam nije neki statički skup krutih pravila već naprotiv, spontanost u korištenju snaga društva bez prisutnosti prisile. Napredak ostvaren na načelima liberalizma na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće očito je uzet zdravo za gotovo. Ljudi su počeli vjerovati da daljnji napredak nije moguć na starim načelima liberalizma, pa su ta načela zamijenili novima umjesto da ih samo unaprijede i poboljšaju. Kao reakcija na ta liberalna stajališta, individualizam i kapitalizam, rodio se socijalizam. Njemačka je krajem 19. stoljeća postala središte iz kojeg su se, i na istok i na zapad, širile te nove ideje koje će upravljati svijetom u 20. stoljeću. Iako socijalizam kao takav nije nastao u Njemačkoj, upravo se tamo „usavršio“. Najneobičnije je upravo to što je socijalizam zamijenio liberalizam pod „zastavom“ slobode, iako nitko nije poricao činjenicu kako se socijalističke ideje u praksi mogu ostvariti samo uz pomoć diktatorske vlasti. Tek je nakon revolucija 1848. i 1849. poznatijih kao Proljeće naroda, socijalizam počeo stupati u savez sa snagama slobode odnosno demokracijom. Taj novi „demokratski socijalizam“ riječ „sloboda“ koristi kao ključnu u povezivanju sa liberalnim stajalištima, no njezino je pravo značenje u očima socijalista zapravo moć i raspodjela bogatstva. Javljaju se ideje poput „planirane privrede“, prema kojima nije više dovoljno prepustiti poduzetnicima i gospodarstvenicima da sami rade svoje individualne planove u okviru nekakvih zacrtanih zajedničkih pravila, iako je planiranje jedna od osnovnih ekonomskih zadaća. Umjesto toga, a u smjeru ostvarivanja nekih zajedničkih društvenih ciljeva i društvene dobrobiti, cjelokupna gospodarska aktivnost planira se centralno, od strane države. To dovodi do onemogućavanja konkurencije i stvaranja kontroliranih monopola, što je također u potpunoj kontradikciji sa liberalnim načelima.
Centralizirano planiranje, prema tome, osim u ropstvo vodi i u siromaštvo, dok slobodna suradnja vodi prema bogatstvu. Kao znanstveni eksperiment i nepobitan dokaz takve teze, očiti je primjer Istočne i Zapadne Njemačke. Ista krv, ista civilizacija, ista razina tehničke sposobnosti ali različito prihvaćene metode društvene organizacije. Rezultati su ovdje bili vrlo jasni – na istoku tiranija i siromaštvo a na zapadu sloboda i bogatstvo. Takvih je primjera u svijetu bilo još mnogo, no ovaj zasigurno najslikovitije prikazuje ta dva svjetonazora i rezultate prihvaćanja svakog od njih, čak i zbog fizičkog zida koji je sagradio Istočni blok kako građani ne bi napustili Istočnu Njemačku (pobjegli na zapad). Socijalizam prema tome gotovo sigurno vodi u totalitarne režime i siromaštvo. “Lijevi” totalitarni režimi poput komunizma, kao i oni “desni” poput nacizma i/ili fašizma, nedvojbeno su za sobom ostavili brojne žrtve i nesagledive negativne posljedice koje se osjećaju još i danas. Očita je i sličnost totalitarnih režima komunizma i nacizma odnosno fašizma, kao i činjenica kako su pripadnici tih pokreta pa čak i njihovi vođe često započinjali kao socijalisti a završavali kao nacisti ili fašisti i obratno. U kontekstu navedenoga, između toga vremena i današnjice koju nažalost obilježava tekuća korona-kriza, mogu se povući određene paralele i izvući zaključci koji nisu nimalo bezazleni, naročito sa stajališta onih kojima se brani slobodan rad a time izravno ugrožava egzistencija jednog dijela svjetske populacije (s obzirom da je problem globalnog karaktera). Nastavlja se…
Pavle Knežević, mag. oec.
International Project Management Association
Caetus Business Consulting/Caetus d.o.o.
Ured: Gračanska cesta 29, 10 000 Zagreb
Telefon: +385 (0)1 3077 580
Mobitel: +385 (0)99 3077 580
E-mail: info@caetus.hr
